Dan kada se čuva reč
U srpskom selu nekada se znalo: februar je tvrd mesec. Zemlja je još pod mrazom, dim iz odžaka ide pravo u nebo, a ljudi ćute više nego inače. U toj tišini dolazi i dan Sveta Tri Jerarha – bez velikih vašara, bez pucnja i zvona kakva prate druge praznike. Tiši praznik, ali ne i manji.
Stariji su govorili da je to dan kada se čuva reč.
U kućama gde je bilo đaka, majka bi tog jutra zapalila sveću pred ikonom i tiho izgovorila molitvu „za pamet i slogu“. Nije to bila velika ceremonija, više šapat nego obred. Na sto bi se izneo med ili komad kolača, pa bi dete dobilo zalogaj uz blagoslov:
„Da ti reč bude blaga i mudra.“
Verovalo se da ono što se na Tri Jerarha nauči – ostaje. Zato su učitelji voleli taj dan. U nekim mestima đaci su recitovali, čitali naglas, izgovarali prve besede. Govoriti lepo i istinito smatralo se darom, ali i odgovornošću. A praznik je bio posvećen upravo tome – reči.
U narodu je ostalo i predanje da tog dana ne valja započinjati svađu. Ako bi se dvoje zavadili, stariji bi ih opomenuli:
„Nemoj danas. Danas se mire ljudi.“
Jer Tri Jerarha, govorilo se, nisu dozvolili da se dele – ni u veri, ni u pameti. Ako su oni mogli biti jedno, mogli su i ljudi.
Zimi su ljudi gledali i u nebo. Ako je dan bio vedar, govorilo se da će godina biti rodna. Ako vetar nosi sneg, pričalo se da će proleće zakasniti. Sve je imalo svoje značenje, jer je priroda bila kalendar, a praznici putokazi kroz godinu.
Nije bilo teških poslova. Naročito su žene pazile da se ne seče i ne para bez potrebe – „da se kuća ne poseče rečju“. Jer u narodu je reč imala težinu. Mogla je da podigne, ali i da sruši.
Možda baš zato je ovaj praznik opstao više u tišini nego u buci. Nema velikih rituala, ali ima poruku. U vremenu kada se lako govori, a teško sluša, Tri Jerarha podsećaju na meru.
Na to da pamet bez dobrote ne vredi mnogo.
Da znanje bez ljubavi hladi.
Da reč mora biti odgovorna.
I tako, dok februar još steže zemlju, u ponekoj kući i danas zatreperi sveća. Neko tiho pročita molitvu, neko se seti da tog dana ne podigne glas. Možda je to najstariji običaj od svih – da se bar jedan dan u godini čuva ono što izgovaramo.
Jer reč, govorili su stari, ostaje duže od zime.
